facebook youtube

DRUGAČIJI RASPORED STVARNOSTI

Na umetničkoj sceni Saša Stojanović (1968.) prisutan je od 1996.godine, kao slikar i autor serije performansa, među kojima su “Joj brodići-rekla je Dada”, izveden na ulicama Prištine 1996.”Poslednji pokušaj lečenja zemlje” (Priština, 1998.), “SFRJ”(Novi Sad, 1998.),”Umazane ruke brzo se peru” (Beograd,1998.), izveden ispred SANU, “Ovo nisu igračke” (Beograd,2001.), “Srce 2002” (Beograd,2002.), “Hleb”(Beograd,2004.) i “Marijan Beneš” (Beograd,2005.). Kritičari su njegovo slikarstvo opisali kao neobičnu kombinaciju kleovskog, heringovskog i naivističkog postupka u slikanju, uz infantilizam i humornost, opimizam i setu. Za sebe kaže da je promoter individualne kulture. Insistira na likovnom izrazu koji afirmiše zapostavljene vrednosti – ljubav, radost i narativnu toplinu. Svoju poetiku zasniva na povratku čistoti početka. Njegovi radovi predstavljaju estetski predlog za suštinskim opredeljenjem izmđu duhovnog i materijalnog, afirmacijom ljudske komunikacije, kao i umetnost bez alata, koja nastaje iz tela, osećanja, mišljenja i volje. Svoj slikarski opus predstavio je na upravo završenoj izložbi u Galeriji ULUS pod nazivom “Raspored stvarnosti”.

Za Vaše slikarstvo je rečeno da pripada svetu dečje naivnosti Kleovog tipa. Odakle ta “detinja” perspektiva i osećajnost u Vašoj umetnosti?

Moje slikarstvo zasnovano je na prvim koracima čovečanstva. Od dece učim da je sve jednostavno. Čini mi se da slike i nisu moje delo, već da sam ja deo jednog slikarstva opšteg stanja kosmosa. Umetnost dolazi iz dubine, a prema svim svojim slikama osećam se kao sluga. Ljubav je značajna ali ne kroz romantičarsko-utopijski zanos, već kao civilizacijski čin. Povratak čistoti početka je, u stvari, povratak deci.

U prvom delu karijere Vaši radovi su bili direktnije politički angažovani nego oni u drugom delu karijere. Zbog čega?

Političari su po ko zna koji put ostavili mladima teret prošlosti umesto da sami preuzmu odgovornost za svoje učešće u istoriji. Ono što je strašno jeste to što njih ni sadašnjost ne zanima. Devedesetih je bilo i bplje i gore od ovoga danas. Bilo je potpuno drugačije. Nisam želeo da budem zombirani svedok jednog vremena i da u militarizovanom periodu devedesetih reagujem agresivno. Trudio sam se da podsetim na zaboravljene vrednosti izvan svakog ideološkog i politikantskog konteksta. Danas je drugačiji raspored stvarnosti. Jednostavnost kao koncept sociološkog reagovanja, kojim se sada bavim, predstavlja bunt protiv tehnološko-alijenirane epohe. Sramno je da intelektualci,političari i instant-bogataši zajedno umnožavaju i neguju kapital i profit. Religiozni ljudi zaboravili su Boga. Nismo na nivou tragedije koja nam se dogodila. O socijalnoj solidarnosti niko ne govori. Usamljenom i uplašenom čoveku ponuđeno je sve osim mogućnosti izbora i o ovome se može govoriti kao o društvenom modelu šarenog fašizma. I kod nas, kao i u svetu, sva zajedništva nastaju iz straha a ne iz nade. Danas je tragedija stvarnosti veća od tragedije umetnosti i zato treba kroz jednostavnost i osvešćeni utopizam tragati za lepim trenucima.

Važan segment Vaše umetnosti posvećen je svetu popularne kulture i njenim junacima. Posvećivali ste radove Slobodanu Tišmi, Džonu Lenonu, Marijanu Benešu. Sarađivali ste sa Branislavom Babićem Kebrom i Markom Breceljom. Koji segment popularne kulture je na Vas uticao i kako se taj uticaj vezao sa slikarskim i umetničkim uticajima?

O državi i svetu uopšte, uvek su više brinuli umetnici i sportisti nego političari koji su kontaminirali stvarnost i koji za malo novca i komfora prodaju svoj integritet. Ljudi kojima sam posvetio svoje radove veoma su kulturološki značajni, ali na žalost, nemaju dovoljno uvažavanja i pažnje koju zaslužuju. Puno prijatnosti i znanja dobio sam od Bogdanke Poznanović i novosadske grupe Kod. Imam veliko poštovanje za stvaralaštvo iz tela i osećanja Božidara Mandića. Rokenrol je najznačajnija stvar koja se desila u 20.veku i veoma je prisutan u mojim radovima. Na mojim slikama sviraju The Pentangle, The Incredible string band, a dok radim performanse u glavi mi prave društvo Richard and Mimi Farina. Sve ovo pomoglo mi je da ostvarim kontinuitet dostojanstva etike i estetike. Zbog toga izražavam zahvalnost i poklonjenje svima njima.

Kažete da ste promoter individualne kulture. Šta pod tim podrazumevate?

Odgovornost pojedinca prema sebi, bližnjima ali i daljnjima. Nepripadanje mentalnim kolektivitetima spektakla i zabave koji potiskuju svaku potrebu za promenom. Najvažniji je pojedinac i njegova lična poruka. Sve ostalo je politička manipulacija izgrađena od oholosti, sebičnosti i potčinjavanja, koja predstavlja strukturu ekonomskog nasilništva.

VREME, br.920 (21.08.2008.)