facebook youtube

Marko Brecelj: TA STOL za Sašu Stojanovića, 18. 11. 2020.

 

ZEMLJA NIJE MOJ DOM

Tragedija čovečanstva je u tome što je napustilo nevinost. Ova izložba ne predstavlja kulturološki dekor društva spektakla i zabave, već predlog da se ljudi sretnu, dodirnu, obnove emocije i da na taj način izađu iz svojih mentalnih zatvora i sebi organizuju život zasnovan na društvenoj solidarnosti. To je predlog da zajedno prestanemo održavati ovaj lažni svet i odemo u sopstvene samoodržive i od sistema nezavisne zbegove.

Nenad Marić zna putokaz kako i gde se može preparkirati srce. Poznavajući književnost, muziku i likovnu praksu on isijava kao oslonac preciznosti. Njegovi crteži su zasnovani na prvim koracima čovečanstva i zato ne objašnjavaju vreme, već govore o večnosti. Iskustvena bol nije evoluirala u mržnju nego se artikulisala u bluz.

Poetska jednostavnost kao deo sociološkog reagovanja, predstavlja bunt protiv tehnološko alijenirane epohe i zbog toga naziv izložbe predstavlja etičko i estetsko određenje autora da ne pristaje na ovakav svet, kritički se baveći i savremenim pitanjima.

Danas je tragedija stvarnosti veća od tragedije umetnosti. Zato treba tragati kao pojedinac, oslobođen esnafskom pripadnošću kroz osvešćeni utopizam za nove mogućnosti svečanosti života. Potrebna je obnova ljudskosti naših odnosa kroz susrete, a ne festivali, institucije zabave i fabrike iluzije slobode. Neophodni su zajednički eksperimenti, uzajamna edukacija, druženje, razgovori, debate između nas samih, bez posredovanja i nadzora programskih menadžera.

Crteži na izložbi su naše ogledalo. Plašimo se osećaja da smo živi, bežimo od svoje duše. Život smo zamenili lažima i strahom. Svuda se oseća emocijalna razjedinjenost, ali ljude zato povezuju bankarski operateri. Podignimo glavu, uspostavimo vertikalu i odmah ćemo biti jači i u većini. Važno je afirmisati ljubav, ali ne kao romantičarsko-utopijski zanos, već kao najdublji smisao života.

Samo slobodan čovek je srećan čovek. Proizvodnja privida da je sve isto i da su promene nemoguće počiva na pasivnosti i uverenju da ovaj način života može organizovati samo neko drugi. Moramo se naučiti da sami odlučujemo o svojim životima i menjati se da bismo ostali isti. Ova izložba nije medijska manipulacija o boljem životu, već predlog za oporavkom smisla i vraćanjem sebi, ne zbog sebičnosti, već da bismo čuli svoja srca kako kucaju i da kroz jednostavnost i osvešćeni utopizam tragamo za lepim trenucima.

Umetnost dolazi iz dubine. Zato crteži Nenada Marića izgledaju kao da nisu njegovo delo, već su deo opšteg stanja kosmosa. Leptiri ne umiru, nego padnu umorni od leta, zaćute, sakriju se pa opet
polete ali druge boje.

Svako biće ima svoj zvuk a on boju. Skup tih zvukova pravi muziku koja dolazi iz srca koje je centar sveta. Istorija sveta je notni list trajanja. Boje koje nastaju iz muzike su najlepša slika čežnje za životom.

Beograd, 10.2.2020.
Saša Stojanović, likovni kritičar

(Tekst za katalog izložbe Nenada Marića. Muzej u Smederevu, 2020.)